Kao reditelj Vida Ognjenović se našla pred složenim zadatkom. Mnogi savremeni reditelji ne retko pribegavaju oprobanom metodu brzih izmena kratkih scena u cilju dinamizovanja dramske radnje. Vida Ognjenović je krenula riskantnijim putem, koji je, međutim, rezultirao punim uspehom. Ona je u dugim scenama sa dosta lica pronalazila niz pozorišnih efekata ili ukrasa, koji su zadržavali, odnosno, pojačavali kontinuitet gledaočeve pažnje. Jednom će jak utisak proizvesti dijalog pun oštroumnih replika, drugi put će to biti glumački gest, pokret ili prava bravura koja neodoljivo izmamljuje aplauz na otvorenoj sceni; ponekad je akcent na samom jeziku – svežem, bogatom, višeznačnom – ponekad, opet, na veštoj upotrebi scenskog prostora, uz značajnu pomoć scenografa Borisa Maksimovića. Međutim osnovni problem koji se postavio pred reditelja ove predstave bio je – šta staviti na drugi tas terazija, ako je na jednom već velika količina humornih elemenata sa znatnom specifičnom težinom, a da bi predstava izašla iz okvira komedije? I kako te druge, dramske, odnosno tragičke sastavke uklopiti u celinu da ne deluju kao strano telo u ukupnom prikazanju? To bezbolno kliznuće iz komedije u dramu sa elementima tragike, to uspostavljanje izvesnog dramatskog balansa, po cenu relativizacije prethodnih komičkih momenata, verovatno je i najvažniji rediteljski poen u ovoj predstavi.

            Kada je o glumcima reč, treba naglasiti da je ansambl od trideset dramskih umetnika, sa punim angažovanjem svakog pojedinca, ušao u ovu predstavu i, nezavisno od veličine uloge ili njenog značaja za ukupan dramski tok, svako je tu video nekakvu svoju šansu i usrdno radio da je što bolje iskoristi. Ipak, scene u kojima su nosioci radnje bili Predrag Ejdus i Petar banićević, izdvajaju se kao dominantne u predstavi. Predrag Ejdus, kao bački bogataš Lazar Dunđerski, ne samo što je još jednom potvrdio svoju klasu vrsnog komičara, već je u analizi i realizaciji svog lika otišao korak dalje. Izvore komike on je ovoga puta tražio ne uvek u prvoj reakciji, već počesto u „reakciji sa zadrškom“, što se pokazalo izuzetno efektnim. Petar Banićević je i ovoga puta svoje suvereno vladanje tehnikom govora na sceni stavio u službu uloge i ostvario jedan u svim crtama izražajan lik arhimandrita i istoričara Ilariona Ruvarca, koji je karakterno protivteža svim drugim licima u drami. Svakako treba još izdvojiti plahovitost i žestinu Jaše Tomića, urednika lista „Zastava“ u tumačenju Marka Nikolića, zatim medaljonski uobličenu epizodu koju je ostvario Branislav Ciga Jerinić i povremenu plastičnu komiku Predraga Tasovca.

            U svakom slučaju, „Je li bilo kneževe večere“ u Narodnom pozorištu u Beogradu je predstava za svaku preporuku.

            (Objavljeno na Prvom programu Radio Beograda u emisiji „Program u boji“, 05.11.1990.)